U Singapuru od 2016. godine Nacionalna agencija za okoliš koristi metodu Wolbachia za kontrolu populacije komaraca koji prenose denga virus. U svojim laboratorijima znanstvenici uzgajaju komarce, inficiraju ih bakterijom Wolbachia i puštaju u prirodu. Mužjaci komaraca zaraženi Wolbachia bakterijom ne prenose denga virus na ljude, a kada se pare sa ženkama koje nemaju bakteriju, njihova jajašca ne preživljavaju. Taj proces naziva se citoplazmatska inkompatibilnost, a njime Wolbachia istovremeno smanjuje broj komaraca i širi svoju prisutnost u populaciji. Ova bakterija svojim se metodama uspješno prenijela na više od 60 % člankonožaca i mekušaca, gdje često djeluje kao parazit i prilagođava se kako bi se širila među vrstama.

Rad Ane Stražičić, studentice prve godine diplomskog studija Novih medija u Zagrebu, predstavlja 3D postav pod nazivom Cult of Wolbachia. Autorica u ovom radu istražuje uznemirujuću, ali i zadivljujuću prirodu Wolbachije. Ovom se izložbom razotkrivaju složeni mehanizmi moći i kontrole koje Wolbachia koristi kako bi opstala i dalje se širila, poput feminizacije, partenogeneze, ubijanje mužjaka i spomenute citoplazmatske inkompatibilnosti.

Izložbeni postav čine raznovrsni prikazi insekata, poput moljaca i stjenica, zajedno s različitim pseudoznanstvenim prikazima koji ilustriraju načine djelovanja bakterije Wolbachije i posljedice njenih parazitskih strategija. Forme koje se pojavljuju u prostoru evociraju ritualnu mističnost te nastaje narativ koji povezuje znanstveno i mistično.

Cilj ovog ambijenta jest uvesti promatrače u perspektivu drugog organizma, sugerirajući da Wolbachia nije samo objekt znanstvenog proučavanja, već i zaseban entitet. Umjetnica u pitanje dovodi antropocentričnu perspektivu te nastoji istražiti drugačiju percepciju u kojoj se, na primjeru ovog roda bakterija, kroz prizmu posthumanizma prikazuje način na koji drugi entiteti primaju i interpretiraju informacije.

Marija Runac